Teškoće u socijalnoj komunikaciji

Djeca sa autizmom imaju teškoće da drugima saopšte šta žele ili šta im je potrebno.

Od samog početka, bebe koje se razvijaju su društvena bića. Veoma rano tokom života počinju da posmatraju ljude, okreću se ka glasovima, hvataju se za prst i smiješe se. Nasuprot tome, mnoga djeca sa autizmom teško se uključuju u razmjenu svakodnevnih interakcija među ljudima. Čak i tokom prve godine života, mnoga među njima se ne upuštaju u socijalne interakcije, niti se uključuju u komunikativno brbljanje i imitativnu igru. Kontakt očima može biti kratkotrajan. Najveći broj njih ima teškoće u gestovima kao što su pokazivanje, mahanje u znak pozdrava, kao i pokazivanje predmeta drugima. Istraživanja ukazuju da, iako su djeca sa autizmom vezana za roditelje, njihovi izrazi vezanosti su neobični i teško se „čitaju“. Roditeljima može da djeluje kao da djeca uopšte nisu vezana za njih.

Djeca sa autizmom takođe sporije uče da tumače šta drugi misle i osjećaju. Suptilni socijalni znaci kao što su osmijeh, mahanje ili grimasa, djetetu sa autizmom malo šta znače. Bez sposobnosti tumačenja gestova i izraza lica, društveni svijet može djelovati zbunjujuće. Dodatno je komplikovano to što osobe sa autizmom teško vide stvari iz perspektive druge osobe. Najveći broj petogodišnje djece razumije da i drugi ljudi posjeduju misli, osjećanja i ciljeve koji se razlikuju od njihovih sopstvenih. Dijete sa autizmom najčešće to ne razumije, što ga čini manje sposobnim da predvidi ili shvati postupke drugih ljudi.

Iako se to ne javlja uvijek, osobe sa autizmom često ne kontrolišu svoje emocije. Ponekad mogu remetiti okruzenje ili mogu biti fizički agresivni, kad „izgube kontrolu“, odnosno kada su ljuti ili frustrirani. Povremeno se dešava da lome predmete, napadaju druge ili povrjeđuju sebe, a neki od njih udaraju glavu, čupaju kosu ili grizu ruke.

Ponekad drugima može biti teško da razumiju šta djeca sa autizmom govore, kao i šta njihov govor tijela znači. Izrazi lica, pokreti i gestovi mogu da ne odgovaraju onome što govore. Takođe, njihov ton glasa može da ne oslikava njihova osjećanja. Mogu da koriste povišen piskav ton, ili ravan glas, nalik robotu. Pojedina djeca sa relativno dobrim jezičkim sposobnostima govore poput odraslih osoba, ne uspijevajući da pokupe „dječji govor“ koji se javlja među njihovim vršnjacima. Bez gestova ili jezika kojim bi tražile nešto, osobe sa autizmom teško mogu drugima da saopšte svoje potrebe − može se desiti da jednostavno vrište ili ugrabe ono što žele.

Repetitivno ponašanje

Mnoga djeca sa autizmom traže i zahtijevaju apsolutnu nepromjenljivost okruženja.
Neobični repetitivni pokreti ponekad izdvajaju djecu sa autizmom od druge djece. Takvo ponašanje može biti ekstremno i vrlo očigledno, ili nešto suptilnije. Pojedina djeca, ali i stariji pojedinci sa autizmom, redovno mašu rukama ili hodaju na prstima. Neki od njih se na trenutak „zamrznu“ u nekom položaju. Kao djeca, osobe sa autizmom mogu da provedu sate ređajući automobile ili vagone vozića na određeni način, umjesto da ih koriste za igru. Ukoliko neko pomjeri jednu od igračaka, djeca mogu postati izuzetno uznemirena. Mnoga djeca sa autizmom traže i zahtijevaju apsolutnu ustaljenost u okruženju. Najmanja promjena rutine, kao što je uzimanje obroka, oblačenje, kupanje i odlazak u školu u određeno vrijeme ili određenim putem, može biti izuzetno stresna. Repetitivno ponašanje ponekad ima oblik istrajne, snažne preokupacije. Ta izražena interesovanja mogu biti neobična zbog sadržaja (npr. ventilatori ili toaleti) ili zbog intenziteta interesovanja (npr. izuzetno detaljne informacije o voziću Tomasu iz crtanog filma). Na primjer, djeca sa autizmom mogu biti opsjednuta idejom da nauče sve o usisivačima, voznom redu ili svjetionicima. Često su starija djeca sa autizmom veoma zainteresovana za brojeve/slova, simbole, datume ili naučne teme.